| ”Kažu da svako, pa i najdulje putovanje, započinje prvim korakom. Taj prvi korak obično je važniji i veći od svih drugih, te usmjerava cijelo putovanje. Tako se, dana 18.04.1973.godine u prostorijama ondašnje OŠ „Moša Pijade“ u Županji, skupina zaljubljenika u košarkašku igru odlučila napraviti taj prvi, najveći korak…” |
Prije skoro 10 godina, dakle 2003. i ja sam odlučila napraviti svoj prvi korak. Možda mali za čovječanstvo, ali sasvim sigurno veliki za mene! 🙂 Otišla sam u dvoranu na trening seniorki i svidjelo mi se. Sve. Poželjela sam otići na drugi, treći… Svidjele su mi se i cure. Poželjela sam postati dio te male zajednice. I želja mi se ostvarila. Neću Vam pisati previše o povijesti KK Županja, jer nije to najvažnije. Važno je samo da je nekad osnovan i da još uvijek postoji.
”Suza i smijeha, znam bilo je svega, al’ Vi… Vi ste još tu.”
Kroz tih 10 godina dogodilo se puno toga… Porazi, koje smo gledale kao pobjede, ipak. Pobjede jer smo iz svakog poraza naučile nešto. Našice smo, recimo pamtile kao vječne suparnice, ali i kao gostovanje na kojem smo davale od sebe i više već što smo mislile da možemo. Požegu, koja nam je ostala trn u oku, kao jedina ekipa koju nismo pobijedile, rezultatski. Jedini put kad smo tome bile jako blizu, odnijele smo moralnu pobjedu, ostavile srce na terenu. Igrale smo i međunarodne utakmice, protiv cura iz Brčkog, Bijeljine i Mađarica. Brčko nam ostavlja vječnu dvojbu i pitanje s kim igramo – s Brčkim ili s Brčkom? 🙂 Cure iz Mađarske i Bijeljine dale su nam lekciju koje se i danas sjećam, pokazale su nam kako izgledaju profesionalne ekipe. Sjećam se i onog tješenja kad smo gubile, kako smo eto, Mi, ipak – zgodnije, ljepše i kulturnije! 🙂 Znate, sad kad pogledam retrospektivno, nije to uopće daleko od istine. 😛 Sve ekipe naučile su nas odgovornosti, natjecanju, borbi, pravednosti i svemu što trebamo biti, ali i onome što nikako ne smijemo biti. Naučile smo nositi se s varanjem, nepravdom, diskriminacijom, nepoštenjem i boriti se protiv istih!! Sport je od nas napravio kvalitetnije ljude.
Dobile smo nekih nagrada u životu, one najvrjednije se ne mogu opipati, a ni okačiti na zid!
Iako ligu još uvijek nismo osvojile, rezultati na koje smo izuzetno ponosni postoje. Tako su cure dvaput išle na državno natjecanje, te se vratile s osvojena dva 6. mjesta! Ovim natjecanjima pokazale su da želje i talenta ne nedostaje. Trenutno su prve na tablici i na pravom putu da okrune sav trud, odricanja, želju koju su godinama skupljale. U mojim srcima osvojile ste prvo mjesto, bez konkurencije, još davno! Ekipu danas čine uglavnom cure koje su nekad bile male, spram nas, ali koje nikad nismo podcijenjivale, cure koje nose ekipu, uz nekoliko nas, koje se uvijek rado vraćamo prvoj ljubavi. Ovako izgleda mali dio treninga, djelić atmosfere:
Moram reći da sam svjesna da će uvijek ostati žal za generacijom koja je mogla i trebala napraviti više. A zašto nije? Smatram da dio krivice snosimo i mi, možda se nismo dovoljno borile, ali krivicu snosi i uprava. Snosi ju stanje u sportu općenito, marginalizacija ženskog sporta, u našem slučaju košarke. NE mogu se i ne želim oteti dojmu da je ova ekipa bila sposobna za puno veće stvari. Pogotovo pojedinci! Možda nismo odnijele u vitrine trofeje koje smo mogle, možda nismo ispunile nečija očekivanja (prvenstveno vlastita!) , ali smo napunile Onaj Lijevi Džep svim onim stvarima koje možda i ne možemo okačiti na zid, opipati, ali nam ih nitko ne može oduzeti, a daleko su najvrjednije. Čini Vam se da ima previše ovih ‘možda’? Jedno je sigurno, prijateljstva nam ostaju-zauvijek!! Nije li to smisao svega? Nije li to najveća pobjeda koju smo mogle ostvariti? Vrijedilo je, definitivno. ❤
Doživljaji su različiti, ali svi imaju istu okosnicu. Ana je svojevremeno nosila desetku na leđima. Opravdala ju je u svakom smislu! Klub je za nju predstavljao, kao i za većinu nas više od igre, način života:
”Klub, dvorana, košarka. Radost, smijeh, prijateljstvo. Prisjetivši se sada naših najboljih dana ne znam stvarno odakle sam crpila energiju za treninge, ali mi se niikada nije dogodilo da mi se ne da ići, upravo suprotno, stvarno mi je najbolja odluka bila doći na prvi trening u 3. osnovne. 🙂 U dvorani sam upoznala najbolje prijateljice, naučila se da stvari baš i nisu uvijek poštene, ali da život ide dalje i postoji sljedeća utakmica. Nadam se da će biti i novih klinaca i netko uporan kao Ćafta da održe ŽKK Županju.”
P.S. Posebno HVALA našem Treneru, osobi koja nas je okupila, zadržala, ali i puno važnije, od nas stvorila ekipu, prije svega – Robertu Hermanu.
Press Code 
Izdominirala sam ti post 😀
suuuureee ❤
Čini mi se da sam ga i ja izdominirala, takoreći 🙂 🙂 🙂
oo vid vid…odgovorila si =P ma ti si sve postove idominirala 😀 a i ja hahahaha 😀
Razlika je u tome što sam ja morala, a ti ne! 😀 😀 😀
Značiiiiii,evo plačeeeem. Neeema riječi kojom bi’ opisala kako se osjećam, et’!!! Hvala ti za ovaj prediiivan post. ❤
Brčko nam ostavlja vječnu dvojbu i pitanje s kim igramo – s Brčkim ili s Brčkom?
Eto!!!! Mi se s tim borimo već neko vrijeme, šta da ti kažem. Možda bi ih mogle pitati, ha? Inače, rješenje je jednostavno-igramo u Brčkom 😀 Pomalo kaotičan post, sa skokovima u mislima, ali kako drugačije i može biti kad se piše srcem! 😉
Razmišljale smo i o tome da ih pitamo, ali onda više ne bi bilo fora putovati u Brčko 😀 Isključivo srcem.
Jeeedino mi vazno bilo da postanem levo krilo il’ centarfor skolskog tima..:)
Najsretnija u zivotu sam bila kad smo imale 4 treninga + utakmicu tjedno, bas sad razmisljam jel moguce da nijedan propustila nisam..slucajno sam dosla, ali znam da sigurno ne bi toliko ostala da niste takve lude, hvala sviima, takodjer Cafti posebno jer bi se sve odavno raspalo da njega nema..da mogu ispocetka sad, uf:) Sreetno ove sezone, bit cete prve samo ovako nastavite:))
Genijalan post, stvarno si me oduševila, ali pročitat ću kad stignem 😛 U svakom slučaju, jako dobro shvaćam cijelu priču jer sam se i sama našla u takvoj situaciji. I stvarno trebate biti ponosne što je prijateljstvo ostalo, kao što si i rekla to je jedino važno u cijeloj priči…
Prije svega, odličan post! Nadmašila si samu sebe. Ne, nisi, to je nemoguće, jer svakim postom postaješ sve bolja i bolja. (;
Ali, mooooorala sam primijetiti kako je ovo jedan od rijetkih trenutaka/treninga (video) gdje cure ne viču i ne… da. Znaš što sam htjela napiasti. 😀
Dobro je što je zabilježen ovakav trenutak.
U svakom slučaju, svi ostajemo u međusobnim srcima, da.
I pridružujem se zahvalama, curama a i našem treneru. Bez vas ne bi bilo svega ovoga. ❤
Keep up the good work, my dear. **:
Prije svega, hvala ti! 🙂 Zadovoljna sam napisanim… Hahhaha, kako ne bih znala… čudno, da je bilo još pola minute videa, sigurno bi bilo i toga! :O 😀 Napisala sam ga u dahu i onda samo pregledala, jer sam željela zabilježiti bitne trenutke, značajne … poanta je u prijateljstvu, shvatile smo sve.. ❤