Vječni pobjednik – Dražen.

Kako sam došla u Zagreb, skoro svaki dan, iznova se divim nečemu, kraj čega prolazim. Da Vam pojasnim… Na putu do faksa, sretnem sliku i riječi koje govore o njemu… Inače nemam uzor, ali ako bi baš nekome morala odgovoriti na to pitanje, možda bi se kraaatko dvoumila i rekla- Dražen Petrović. Mislim da je svima jasno. Također bih rekla da ne postoje riječi koje njega mogu opisati.. On je neka sfera više, iznad. Od malih nogu sam znala za Dražena Petrovića, ali tek s vremenom sam saznala tko je on bio, zapravo. Uvijek mi je bilo i više nego zanimljivo, kako je bio više od odličnog košarkaša, čovjek kojega su svi voljeli, ali iz istih razloga i iznimno cijenili! Riječi najvećih u košarci, ikad, su rekle svoje. Odlučila sam, za promjenu, napraviti intervju s tetom koja radi u Draženovom muzeju. Teta se zove Aleksandra i iznimno je draga. 🙂 Što Aleksandra misli o Draženu, tko sve posjećuje muzej, kako na Dražena gledaju čelnici svjetskog sporta, pročitajte u tekstu…

1. Otkud inicijativa za otvaranje Muzeja?

Osnivanje muzeja potaknuto je činjenicom da je tijekom svih godina Mirogoj postao mjesto hodočašća brojnih štovatelja, obožavatelja, turista, školskih grupa… Ideju osnivanja muzeja podržale su sve krovne institucije. Osnivač muzeja je Zaklada Dražen Petrović, a ključnu ulogu u osnivanju imala je Draženova majka, Biserka Petrović. Tijekom „nastanka“ muzeja – dokumentacija, uređenje prostora, osmišljavanje stalnog postava – veliku pomoć bez koje bi sve bilo teško realizirati pružili su grad Zagreb i Vlada RH.

2. Koji su izvori financiranja?

Zaklada Dražen Petrović kao osnivač redovitu djelatnost muzeja financira kroz ulaznice i prodaju suvenira, te kroz danas sve malobrojnije donacije. Treba svakako istaknuti da značajnu ulogu u realizaciji godišnjeg programa muzeja (izložbeni, edukativni te brojni drugi dijelovi programa) ima financijska potpora grada Zagreba, Ministarstva kulture, te Turističke zajednice grada Zagreba.

3. Posjećuju li poznate osobe Muzej često?

Brojna su značajna imena iz društvenog, gospodarskog, političkog i naravno sportskog života posjetila muzej tijekom proteklih pet godina, od kada je muzej otvoren. Teško je i možda nezahvalno u brojnim imenima neka izdvojiti, ali svakako treba istaknuti Juan Antonio Samaranch, nekadašnji predsjednik MOO, te današnjeg predsjednika MOO Jacques Rogge. Ne treba posebno isticati da su muzej posjetili brojni sportaši, iz različitih sportova, momčadskih i individualnih. Teško je ponavljam izdvojiti neke od njih, ali osim brojnih Draženovih suigrača poput cjelokupne reprezentacije Hrvatske s Olimpijskih igara u Barceloni, od mlađih sportaša u muzeju su bili primjerice Sandra Perković, Filip Ude, Gordan Kožulj, zlatni veslači iz Londona (Damir Martin, David Šain, Martin i Valent Sinković), nogometna reprezentacija s tadašnjim izbornikom Bilićem, Medveščak i brojni drugi. Brojni su naravno i poznati gosti iz inozemstva i tu se može istaknuti KK Tel Aviv, Montepaschi, Barcelona…

Srebrna medalja s OI iz Barcelone

4. Je li Vam nečiji dojam nakon posjete ostao posebno u sjećanju?

Brojni su oni koji su poznavali Dražena ili se s njim susreli na sportskom terenu, te u muzej dolaze s određenim sjećanjima vezanim uz Dražena, pa je njihov posjet uvijek popraćen emocijama. Ukoliko je riječ o mlađim generacijama, koje ga nisu mogle upoznati i gledati uživo na utakmicama, nevjerojatna je fascinacija s njegovim likom i djelom. Većini njih on je sportski, ali i životni uzor.

5. Postoji anegdota s Juan A. Samaranchom, možete li ju ukratko prepričati za one koji ju nisu čuli?

Prilikom svog posjeta muzeju g. Samaranch izrazio je želju da službenu značku MOO sa svog kaputa ostavi/odloži uz najviše priznanje MOO – Olympic Order koje je izloženo u stalnom postavu. Tom prilikom je svim prisutnima rekao kako će Dražen za njega uvijek ostati najveći sportaš svijeta svih vremena.

Značka koju je ostavio Juan Antonio Samaranch

6. S kakvim dojmovima ljudi odlaze, općenito? Kakve su reakcije klinaca (nakon odgledanog dokumentarca kojeg puštate?

Učenici osnovnih i srednjih škola, kao i djeca vrtićke dobi su uz turiste naši najbrojniji posjetitelji tijekom godine. Svaki puta se iznova iznenadimo koliko mladi posjetitelji znaju o Draženu, te s kolikim interesom sudjeluju u vodstvu. Nakon obilaska muzeja i gledanja desetominutnog filma koji im se prikazuje nakon obilaska vrlo su česta njihova pitanja. A zanima ih sve. Od toga s koliko je godina Dražen počeo trenirati, koliko često i koliko dugo je trenirao, kakve su mu bile ocijene, koji mu je bio najdraži predmet, glazba koju je volio, da li je imao curu… sve do onih sportskih npr. koliko je najviše koševa zabio, da li je zakucavao, tko mu je bio najdraži suigrač ili protivnik, protiv kojeg kluba je volio igrati, koja mu je najdraža utakmica, te brojna druga pitanja. Posjet muzeju na njih djeluje izrazito motivirajuće, a velik broj njih nakon posjeta sa školom muzej posjete i individualno. Treba svakako istaknuti da uz mlade posjetitelje u velikom broju u muzej dolaze i oni koji su pratili utakmice. Tada je posjet dodatno ispunjen emocijama potaknutim sjećanjima na Dražena. Njihova sjećanja i emocije barem dijelom su dostupni/vidljivi u knjizi dojmova.

Dio dokumentarca koji se pušta u Muzeju:

7. Jeste li osobno poznavali Dražena?

Ne, nisam ga imala prilike upoznati u živo, ali sam zahvaljujući brojnim posjetiteljima koji su ga imali priliku susresti ili upoznati, kao i kroz razgovore s njegovim prijateljima i poznanicima barem dijelom uspjela steći dojam o tome kakva je osoba bio. O tome kakav je sportaš bio svjedoče naravno činjenice. 🙂

8. Po forumima možemo pročitati komentare da je Dražen zapravo bio sebičan, ali ta njegova strana nije prikazana u medijima?

Dražena nisam osobno poznavala, a kroz susrete s posjetiteljima tijekom pet godina koliko radim u muzeju mogu reći da su iskustva upravo suprotna. Ni jednom nisam čula sličnu primjedbu ili komentar. Ono što se često ističe, uz njegovu predanost radu i upornost je razumijevanje i čovječnost. Pretpostavljam da je tu riječ o sebičnosti u nekom sportskom smislu s obzirom da se nerijetko može pročitati kako je Dražen imao običaj zadati si određeni broj koševa kao cilj na utakmici.

Draženov spomenik ispred muzeja i KC Dražen Petrović

9. Reakcije nakon dokumentarca Once brothers su bile prilično žestoke… Kakvo je Vaše mišljenje o dokumentarcu?

Da, reakcije su bile burne. Ukoliko se gleda na globalnoj razini zabilježen je nevjerojatan interes, što u principu i ne čudi. Ako govorimo o Hrvatskoj reakcije na filmu su bile bez iznimke pozitivne. Ono što je izazvalo određena negodovanja kod dijela ljudi bio je politički kontekst. Smatram da je dobro da je film napravljen, pogotovo što je napravljen od strane NBA jer je imao odjek u cijelom svijetu o čemu svjedoče i pitanja brojnih posjetitelja muzeja, s raznih strana svijeta. Kroz kontakt s posjetiteljima muzeja iz inozemstva mogu reći da ih je film prvenstveno podsjetio, a one mlađe tek upoznao i zainteresirao, na iznimno jaku ligu bivše Jugoslavije, vremena kada su naši košarkaši bili u vrhu svjetske košarke i čiji je vrhunac za Hrvatsku bila Barcelona. Posjetitelji iz inozemstva, SAD-a, Španjolske, Grčke, Izraela, Turske i brojnih drugih zemalja kroz film su gledali košarku. Politička pitanja za njih nisu ključna u filmu, ne stoga što banaliziraju situaciju devedesetih godina na ovim prostorima, već jednostavno stoga što filmu pristupaju neopterećeni situacijom tog vremena na području bivše Jugoslavije. To vrijeme, te cjelokupna situacija, međudržavni i etnički odnos većini njih su relativno nejasni.

Umirovljeni dres Dražena Petrovića

Osvojio je sve što se osvojiti može, a najčešće pamtimo medalju srebrnog sjaja, protiv Dream Teama.. Naša priča je imala najljepši mogući kraj, finale protiv najboljih ikad, Pippen, Johnson.. Zvuči kao san? U tom trenutku smo bili na vrhu svijeta. Amerikanci su bili nesavladivi, priča za sebe. San je ostvaren.

Već tada su mi stvari bile jasne, upravo zbog toga su ga voljeli, vole i voljeti će ljudi diljem svijeta, a mi ćemo se uvijek ponositi jer imamo tu čast reći da je naš. Nadimak koji je dobio, je zaslužen u svakom smislu te riječi, u košarci je uživao, a istu je pretvorio u umjetnost, košarkaški Mozart 🙂 Ovakvu osobu tešku je opisati riječima, riječima koje bi bile dovoljne da prikažu njegovu veličinu na pravi način… Kako je on bio ponosan na Hrvatsku, te ju promovirao u svakoj situaciji koja je to i najmanje dopuštala, tako smo mi danas ponosni na njega, prisjećajući ga se kao jednog od najvećih Hrvata, svih vremena, najmanje je što možemo učiniti. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut je pod krov dvorane New Jersey Netsa, otkad sam u Zagrebu, često boravim u njegovoj dvorani, u pravilu, nema utakmice, na kojoj ne zapazim dres s njegovim imenom…

Možemo se samo pitati gdje bi mu bio kraj?
Čudesno, lijepo, neobjašnjivo?
Čarobnjak i čarolija.
Dražen, koš i lopta.

P.S. Hvala ti Kapetane, po ne znam koji put, a još uvijek nedovoljno…