”To je sportsko novinarstvo, bili žena ili muškarac, zaboravite na slobodne vikende i blagdane.”

Kristina Dominković novinarka je Sportskih novosti i Jutarnjeg lista. U Sportske novosti stigla je 2005. s još 10 kolega s faksa, a danas je tamo gotovo 8 godina. Mnogi imaju predrasude prema ženama u sportu, pa tako i u sportskom novinarstvu. Ova uspješna mlada novinarska iz godine u godinu ruši sve predrasude i dokazuje suprotno – da je i ženama mjesto u sportskoj redakciji! Kako taj svijet izgleda iz Kristininih očiju, što misli o Nevenu Bertičeviću, politici u sportu, pročitajte u intervjuu…

1. Kako je započela tvoja novinarska karijera?

Na drugom semestru imali smo seminare kod profesora dr. Marka Sapunara. Jedna kolegica je imala temu “Sportsko novinarstvo”, pozvala tadašnjeg urednika deska Sportskih novosti, Bojana Vineka, nas 10-ak mu je postavilo neka pitanja, pretpostavljam da mu se učinilo da nešto znamo o sportu i pozvao nas je da dođemo posjetiti jednom SN. I “jednom” se i dogodilo. U proljeće 2005. Moje društvo od 10 “posjetitelja” se jedno po jedno raspadalo, a ja sam eto jedina ostala. Gotovo 8 godina…

EPH – Kristinina medijska kuća

2. Kako su te kolege prihvatile?

Kad si praktički klinac i dođeš u firmu u kojoj se radi “sto na sat”, gotovo da te nitko ni ne primjećuje. Ti si samo još jedan od prolaznih studenata, potencijalnih donosača kave. Ali, na krivu su se namjerili, pa…

3. Koga od sportskih novinara najviše cijeniš?

Uh, teško pitanje. Često su me znali pitati “je li ti Neven Bertičević uzor, neke tvoje rečenice su njegov stil”. No,Nevena ni najbolji kopirni aparat ne bi uspio preslikati. On je apsolutno čudo. Sjajan pisac, strašno zabavna osoba, ali i ponekad strašno teška. Kažu “svi veliki su teški…” S druge strane, moja velika novinarska prijateljica, i rekla bih “redakcijska majka” je Ivanka Ožbolt. To je žena koja je 40-ak godina pisala vjerojatno najčistije sportsko novinarstvo u nas. Takvih više nema.

4. Kakvo mišljenje imaš o politici u sportu?

Moj veliki plan je bio pobjeći u sportsko novinarstvo da ne moram imati posla s politikom, no plan mi je propao. Nema tu puno priče osim da današnja politika nije puno napravila za sport. Pa kako god se oni zvali. Lijevi ili desni, nije bitno. Ako Srbija i neke druge susjedne zemlje mogu za svoje sportske legende osigurati kakve – takve mirovine, onda bi to Hrvatska – morala.

5. Aktualna je situacija Balić, što misliš o tome?

Ivano je veliki igrač, ludo zanimljiv čovjek, za novinare sjajan sugovornik (kad mu se priča), ali i kao i svi najveći sportaši-zeznut. Žao mi je što nije bio frajer u kolovozu nakon Olimpijskih igara i rekao “hvala Vam, meni je dosta”, nego dopustio da mu neki drugi, neusporedivo manji od njega kažu “zbogom”. A znao je da će se sve ovo dogoditi. Svi su znali. Ali, Balić je takav. I na terenu i izvan njega. Kad mu se da onda je najbriljantniji na svijetu, kad mu se ne da onda ga ne dirajte.

6. Na koji način je moguće da hrvatski sport napreduje? Koje su najveće prepreke i kako ih se riješiti?

Sve dok će zbog i najmanje nesuglasice u jednom klubu ti nezadovoljni otvarati svoj klub, a time stjecati pravo na dio financijskih kolača, ne bude nam dobro. U većini sportova primjerice Grad Zagreb ima previše klubova. U nekim pojedinačnim dolazite do situacije da svaka obitelj od sportaša ima svoj klub. Umjesto da se ujedine, svako dobiva sve
manje zalogaja.

7. Žene u sportskoj redakciji nisu prečesta pojava, je li ti to više pomoglo ili odmoglo u poslu?

U mojoj redakciji imamo urednicu deska, prvi zamjenik je žena, slovensko izdanje ima urednicu, a tu je i lektorica. To je opet mali postotak naspram muškaraca, ali držimo se. Nisam sigurna da mi je to što sam žena pomoglo, ali niti odmoglo. Pomogao je jedino veliki rad. Kažu da novinari žive od velike priče do velike priče, oni sportski i – od velikog natjecanja do velikog natjecanja. Možda tu i ima istine, jer tako je sve nekako lakše. Jer, kad većina kaže “uh, kad će taj petak”, mi taj petak tek krećemo na pravi posao i maštamo “kad će taj ponedjeljak”. To je sportsko novinarstvo, bili žena ili muškarac, zaboravite na vikende i blagdane. Oni su vaši.

Sportska redakcija

8. Koje sve sportove pratiš?

Atletika, gimnastika, klizanje i rukomet. Sve ostale pišem po potrebi. Svi bi trebali znati bar osnovu svakog sporta. Nikada ne znate kad ćete morati razgovarati s nekim sportašem.

9. Koji sport je najzahtjevniji za izvještavanje? Koliko je atletika zahtjevna?

Ništa nije teško izvještavati, ali neke sportove je teško pratiti na natjecanju. Primjerice, gimnastika i atletika su dosta zahtjevni budući da imaju puno disciplina. Ali i to se “preživi”. Ako nešto volite, ništa nije teško.

10. Smatraš li da je ženski sport dovoljno cijenjen?

Nije, ali mislim da se situacija polagano popravlja.

11. Koji je tvoj najdraži sportaš?

Usain Bolt. Odličan za navijače, odličan za novinare, najbolji svih vremena u svom poslu, a to je i više nego dovoljno.

Kristinin članak u Sportskim novostima

12. Koji uspjeh hrvatskog sporta smatraš najvećim?

Bazične olimpijske medalje – Duje Draganja (Atena), Filip Ude (Peking), Blanka Vlašić (Peking) i Sandra Perković (London).

13. Možeš li izdvojiti neki intervju, koji ti je posebno ostao u sjećanju?

Intervju s bivšim kineskim gimnastičarom Li Ningom. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. osvojio je 6 medalja. Prije nekoliko godina je posjetio Zagreb sasvim slučajno, došao je bez fotoaparata, a htio se slikati pored kako je rekao “njemu najdraže dvorane” Doma sportova. Tu je 80-ih osvojio 6 medalja na Svjetskom kupu. Hrvatski gimnastički izbornik me nazvao, ni on pored sebe nije imao fotoaparat i pitao za uslugu. Naravno, za uzvrat smo dobili intervju s legendom gimnastike, a danas multimilijunašem koji je jedna od najskromnijih sportskih zvijezda koje sam upoznala..

14. Postoji li neka anegdota koju bi izdvojila?

Moje prvo klizačko natjecanje, zbunjeno u mix zoni čekam jednu klizačicu da mi da izjavu, debelo sam probila rok, nervoza raste, a prilazi mi mirno legendarni Žarko Susić i pita “što radiš tu”? Kažem da čekam izjavu, a on se nasmije i kaže “zar ti kad odeš na koncert Olivera Dragojevića nakon nastupa čekaš i pitaš gospodine Dragojević kako ste vi danas otpjevali”? Žarko nikada nije bio pobornik izjava, uvijek je smatrao da su novinari ti koji moraju biti toliko obrazovani da sami znaju javnosti prenijeti što se na borilištu dogodilo. Danas je u Hrvatskoj teško naći takve sportske tekstove,urednici uvijek traže živu riječ, no, bar mi ostaje da se svaki put kad čekam u mix zoni sjetim Olivera Dragojevića… I Žarka.