Razdoblje od 1985. do 1991. godine bilo je doba hrvatske košarke, čak pet naslova Europe osvojili su hrvatski klubovi – Cibona i splitska Jugoplastika. Kao kruna tog razdoblja došla je medalja iz Barcelone, medalja koja je napravila ponosnim svakog Hrvata… Bile su to godine kada je Hrvatska živjela košarku. Od tog vremena prošlo je nešto više od 20 godina…
Umirovljeni dresovi u Draženovom domu
Realnost hrvatske košarke danas je poražavajuća… Split je u procesu spašavanja, procesu privatizacije, Cibona koja tu i tamo zabljesne, ali ne daje nikakav konkretan rezultat, institucija, zagrebački div, muči se sad već godinama kako bi se izvukla iz dugova, Zagreb je ni tu, ni tamo, kao i zadarski ponos… Jedina svijetla točka, donekle je Cedevita. Klub kojem se uporno pokušava osporiti uspješan i kvalitetan rad, jer je ‘umjetno stvoren’. Klub koji jedini ostvaruje europske pobjede, koji igra kvalitetnu košarku, ali čiji su uspjesi daleko od gore navedenih.
Dvoboj igrača Cedevite i Cibone
Nekad su Europom, a i svijetom harali Dražen, Dino, Toni, Krešo… Danas su tu neki novi klinci, Hezonja, Mavra, Krušlin, predvođeni Šarićem. Bilo je onih koje su uspoređivali s Draženom, posljednji je bio Roko Ukić. Ispostavilo se na kraju da su usporedbe ipak bila pogrešne. Trenutno se čini da je Dario Šarić na dobrom putu da postane veliki. Dečko je to koji je osvojio već sad dosta, ali što je najvažnije, pokazuje da ima vruće srce i hladnu glavu, uz sav talent koji posjeduje. Otkad je prešao u Cibonu, osjeća se da publika pozdravlja svaki Darijev potez, pogotovo one promišljene, koji podsjećaju na poteze velikih s puno iskustva, a Dario je tek počeo svoj put… Put koji ima ogromnu perspektivu. Čini se da je moguće ponavljanje vremena kad je Draženov dom, Jazine ili Gripe mogao napuniti i samo jedan igrač, a sve dvorane punila je košarka koja se tada igrala, a po kojoj je Hrvatska bila poznata u svjetskim razmjerima. Ovako izgleda atmosfera na utakmici danas:
Pitam se, iz dana u dan, a vjerujem i Vi… Što ili tko je doveo do ovog stanja? Ne mirim se s riječima da je sve jednostavno propalo. Istina je da je puno, užasno puno potrebno da se dostigne vrh, a samo tren da se dotakne dno. Međutim, moraju postojati krivci za doslovan raspad sistema. Kako objasniti činjenicu da klinci osvajaju medalje na natjecanjima i da su konstantno pri vrhu, a da seniorska reprezentacija ne daje nikakva rezultate… Gdje nestaje sav taj talent? Vjerojatno u nedovoljno kvalitetnom radu, između ostalog. Gospodo, zapitajte se!! Izvjesno je da će neki od navedenih klinaca povući reprezentaciju na pravi put, put po kojem je hrvatska košarka poznata! Nemojte i to upropastiti.
”Cibonu sam volio, Dražena nisam prebolio, u mome srcu on je bog…”
Gledam utakmicu Cedevita-Split. Cedevite koja ima kapital, Cedevite koja ima strategiju. S druge strane Split koji je od košarkaškog giganta dotakao samo dno, koji danas uspješno privodi kraju proces preoblikovanja, a koji ima mladost kojoj želje, volje i talenta ne fali. Split je danas, pametno sastavljen od splitskih talenata, kojih Splitu nikad nije nedostajalo i od iskusnih, provjerenih igrača – Mimice, Subotića, a prije svega Nikole Vujčića. Vujčić je ujedno i sportski direktor.
“Da bi jedan klub mogao biti veliki prvak mora imati sveto sportsko trojstvo: odličnu momčad, odličnog trenera i odlučnu upravu!”, rekao je svojevremeno Branko Radović. Meni se čini da je od svih naših klubova danas, osim Cedevite, koja je navedena kao dobar primjer, jedino Split na pravom putu trenutačno. Split gradi momčad koju će kroz koju godinu svi respektirati, imaju trenera koji zna što radi, a uprava dokazuje svakim danom neophodnu odlučnost.
Dario Šarić
Za sada možemo ubaciti u video poneke kazete koje smo sačuvali, uživati u genijalnostima pojedinaca poput Šarića i prisjetiti se dana kada se živjelo za derbi, kada je svaka utakmica punila dvorane, a kada je pobjeđivala košarka, kada je pobjeđivao sport! I nadati se povratku dana ponosa i slava, što prije…
Ovako je izgleda atmosfera prije nekoliko godina:
Press Code 
Šarića samo razni manageri mogu zeznit,nadam se da neće i da će Hrvatska kroz koju godinu imat pravog vođu. Dobar post,bravo! 🙂
Kao što sam i napisala, zaista mi se čini da je dečko sposoban za velike stvari, prvi, još od Dražena. Nadam se da taj ogroman talent nitko ne može upropastiti, bila bi prava šteta, za svjetsku košarku, sigurna sam!!
Kada sam bila klinka stari me vodio na košarkaške tekme i pravi je užaš kakva li je razlika danas i tada. Danas hrvatska košarka propada izuzev ponekog rijetkog kluba i više su u medijima svađe i prepucavanja nego konkretni potezi da se takvo stanje sredi. Od momčadi koja se suprostavila američkom Dream Teamu sveli smo se na nadanje kako će jednog dana biti bolje. Super ti je post! Primila si se teme koja nema očit odgovor, ali svi oni koji vole košarku nadaju se da ima.
Kad sam bio mali, išao sam na neke preglede doktoru u Split, i tetka je imala stan u zgradi gdje je živio i dotični gospodin Žižić. Njegov sin mi je davao igračke, dobro se sjećam. Tada je i on bio klinac, malo stariji od mene. Kasnije je taj klinac Andrija počeo igrati košarku, i od tada pratim i navijam za Split. Odličan post Maruška, nadamo se svi da će košarka opet dobiti svoje zasluženo mjesto u Hrvatskoj.
Zasluženo mjesto-odlično napisano! 🙂 Žižić mi i nije baš među najdražim, od ‘incidenta’ s reprezentacijom, ali ga poštujem kao igrača. Da, to je definitivno bilo vrijeme kad se u Hrvatskoj, posebno u Splitu, živjelo za radost loptanja pod obručima – košarku. 😉
Nisi spomenula da se Lukša vratio 😛 Svaka čast Vujčiću, a nadam se da će nas neki novi klinci vratiti na vrh..
Kako objasniti da smo godinama europski prvaci ili osvajamo medalje u mlađim kategorijama, a kad ti dečki zaigraju za seniorsku reprezentaciju, takvih rezultata više nema? Svi se stalno vade na to da ne možemo napraviti rezultat nakon Draženova tragičnog odlaska, ali mislim da je to već klišej. Mislim da rezultati izostaju iz dva razloga: ne radi se kvalitetno s tim dečkima i mnogi se mladi igrači pomame za NBA ligom,a da prije toga nisu ostavili traga u europskoj košarci. Ne znam, možda griješim, ali imam takav dojam o stanju u seniorskoj košarci.
Inače, sjajno si te igrače i klubove analizirala kao neki NBA skaut. 🙂
Odličan post 🙂 Što se tiče košarke, nisam fan, ali se moj otac često prisjeća zlatnih dana kad se itekako išlo na košarkaške utakmice. SViđa mi se tvoj kritičan stav i analiza problema. Što se tiče tvog bloga, moram napomenuti da na zanimljiv način obrađuješ sportske teme i razrađuješ pojedine situacije. Pohvale!
Ni da imamo 100 naslova ne bi nam pomoglo,eh da. :S
Lopta,kos i On 🙂 ❤
Iskreno, ne pratim baš košarku i žao mi je zbog toga. Kažem žao jer se osjećam pomalo licemjerno- naša košarka (reprezentacija, klubovi) ne postiže neke rezultate pa je sukladno tome i zanimanje ljudi manje, a da se osvajaju zlata i prvenstva dvorane bi bile puno. No, takvi smo, ne bodrimo onda kada treba, već onda kada znamo da možemo očekivati samo pobjedu.
Bila sam par puta na Ciboninim tekmama i bilo mi je jako žalosno vidjeti poluprazne tribine, a za kartu stvarno ne treba puno izdvojiti. I još uz to dobijete kojekakve rekvizite, majice, grickalice… Nadam se da ćemo se svi zajedno malo trgnuti, vodstvo da poboljša sve ono što sada “ne štima”, a navijači da shvate kako je ponekad potrebno samo malo glasnije navijati, jer igračima je i to velik poticaj. 🙂
Jako lijepo si, Valentina, napisala ovaj dio o navijačima! Da se konačno shvati kako je tim ljudima potrebna ogromna podrška, pogotovo u teškim danima, koji u Hrvatskoj traju već…godinama.
Marija, sjećaš se one Kecmanove trice i nas na tribinama, onog dua Tomas-Gordon… Uhvati me nostalgija, uhvati me tuga jer imam osjećaj da su to bili zadnji trzaji naše košarke… Nedavno sam gledala utakmicu Cibone na televiziji (ne znam točno s kim smo igrali) i bilo mi je tako teško… Zašto taj sport propada, zašto taj klub propada… Stvarno mi nije jasno…. Jako si lijepo zaključila, ovdje više sport ne pobjeđuje! Dražena preboljeli nismo… Što bi on rekao da vidi sve ovo….
Kaako se ne bih sjećala? U ove 4 godine, to je bilo najljepše doba košarke, a čini mi se i zadnji trzaji kvalitetne igre! Nekako mi se čini da Dražen Gore trenira, i da nema vremena gledati sve ovo, na sreću! 🙂
Ne moraš ni ići toliko daleko u prošlost, sjeti se samo koliko smo često išli na utakmice na 1.godini a koliko sad. Osobno nisam neki veliki poznavatelj košarke, ali sportaš sam u duši i shvaćam da je sve to isto. Sama si napisala odgovor gdje je nestala košarka-tamo gdje je nestao i rukomet, i nogomet i gdje će sve nestati, u nekvalitetnom radu s mlađim uzrastima, u lošoj strukturi i lošim ljudima.Ponekad me čudi kako i imamo tako kvalitetne igrače i kako su uopće uspjeli u ovakvom okruženju.
Ako je Ines sportaš u duši, di sam onda ja sportaš?? : /
Naravno, nemam prevelikog pojma o košarci također (daj nekad napiši post da napišem nešto pametno), ali imala sam iskustvo odlazaka na te utakmice Cibone zbog zadatka sa smjera na 3.godini itd… I mogu reći da sam vidla sva lica Draženovog doma, od poražavajućih utakmica na kojima je bilo ni 50 ljudi, do finalnih utakmica koje su fino znale popuniti dvoranu. Cijena karte je stvarno mala, a velik broj ih se podijeli tako da nema tu kruha. Cibona je zasjala nakratko dok je Repeša vladao, ali i to je propalo. Atmosfera stvarno zna ponijeti na tim utakmicama, čak i one koji nisu neki fanovi. Sve mi je sad oko te košarke nekako hladno i zanemareno. Otužno. U medijima tu i tame osvane neka vijest, ali neusporedivo manje nego o drugim sportovima.
Kod tebe se vidi da si odrastala uz sport, imaš te sportske sintagme tipa “hladna glava, vruće srce” i uvijek uneseš nešto svoje, posebno 🙂
Ja sam imala sreću da sam u vašim godinama imala priliku pratiti sve uspjehe ondašnje košarke,rukometa…I stvarno je bilo uzbudljivo pratiti Draženove tekme…čini mi se da je tada bila najvažnija igra,a danas….novac,na žalost!!!
Potpisujem Ines 😉
Marija, ja sam (ne)srećom stariji od tebe pet godina, pa se sjećam i Draženovih utakmica, kako smo strepili svaku tekmu u Barceloni ’92., kako smo gledali njegove utakmice u Netsima od ’91. do ’93… A i Kukočeve majstorije u Bullsima je bilom lijepo gledati… Nažalost, od one čuvene utakmice u četvrtfinalu EP-a, kada je Aco prokockao +18 na poluvremenu protiv Turske, naša košarka ide samo prema dolje… možemo se samo nadati da će opet krenuti prema gore…