”Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama…”

”Kažu da svako, pa i najdulje putovanje, započinje prvim korakom. Taj prvi korak obično je važniji i veći od svih drugih, te usmjerava cijelo putovanje. Tako se, dana 18.04.1973.godine u prostorijama ondašnje OŠ „Moša Pijade“ u Županji, skupina zaljubljenika u košarkašku igru odlučila napraviti taj prvi, najveći korak…”

Prije skoro 10 godina, dakle 2003. i ja sam odlučila napraviti svoj prvi korak. Možda mali za čovječanstvo, ali sasvim sigurno veliki za mene! 🙂 Otišla sam u dvoranu na trening seniorki i svidjelo mi se. Sve. Poželjela sam otići na drugi, treći… Svidjele su mi se i cure. Poželjela sam postati dio te male zajednice. I želja mi se ostvarila. Neću Vam pisati previše o povijesti KK Županja, jer nije to najvažnije. Važno je samo da je nekad osnovan i da još uvijek postoji.

”Suza i smijeha, znam bilo je svega, al’ Vi… Vi ste još tu.”

Kroz tih 10 godina dogodilo se puno toga… Porazi, koje smo gledale kao pobjede, ipak. Pobjede jer smo iz svakog poraza naučile nešto. Našice smo, recimo pamtile kao vječne suparnice, ali i kao gostovanje na kojem smo davale od sebe i više već što smo mislile da možemo. Požegu, koja nam je ostala trn u oku, kao jedina ekipa koju nismo pobijedile, rezultatski. Jedini put kad smo tome bile jako blizu, odnijele smo moralnu pobjedu, ostavile srce na terenu. Igrale smo i međunarodne utakmice, protiv cura iz Brčkog, Bijeljine i Mađarica. Brčko nam ostavlja vječnu dvojbu i pitanje s kim igramo – s Brčkim ili s Brčkom? 🙂 Cure iz Mađarske i Bijeljine dale su nam lekciju koje se i danas sjećam, pokazale su nam kako izgledaju profesionalne ekipe. Sjećam se i onog tješenja kad smo gubile, kako smo eto, Mi, ipak – zgodnije, ljepše i kulturnije! 🙂 Znate, sad kad pogledam retrospektivno, nije to uopće daleko od istine. 😛 Sve ekipe naučile su nas odgovornosti, natjecanju, borbi, pravednosti i svemu što trebamo biti, ali i onome što nikako ne smijemo biti. Naučile smo nositi se s varanjem, nepravdom, diskriminacijom, nepoštenjem i boriti se protiv istih!! Sport je od nas napravio kvalitetnije ljude.

Dobile smo nekih nagrada u životu, one najvrjednije se ne mogu opipati, a ni okačiti na zid!

Iako ligu još uvijek nismo osvojile, rezultati na koje smo izuzetno ponosni postoje. Tako su cure dvaput išle na državno natjecanje, te se vratile s osvojena dva 6. mjesta! Ovim natjecanjima pokazale su da želje i talenta ne nedostaje.  Trenutno su prve na tablici i na pravom putu da okrune sav trud, odricanja, želju koju su godinama skupljale. U mojim srcima osvojile ste prvo mjesto, bez konkurencije, još davno! Ekipu danas čine uglavnom cure koje su nekad bile male, spram nas, ali koje nikad nismo podcijenjivale, cure koje nose ekipu, uz nekoliko nas, koje se uvijek rado vraćamo prvoj ljubavi. Ovako izgleda mali dio treninga, djelić atmosfere:

Moram reći da sam svjesna da će uvijek ostati žal za generacijom koja je mogla i trebala napraviti više. A zašto nije? Smatram da dio krivice snosimo i mi, možda se nismo dovoljno borile, ali krivicu snosi i uprava. Snosi ju stanje u sportu općenito, marginalizacija ženskog sporta, u našem slučaju košarke. NE mogu se i ne želim oteti dojmu  da je ova ekipa bila sposobna za puno veće stvari. Pogotovo pojedinci! Možda nismo odnijele u vitrine trofeje koje smo mogle, možda nismo ispunile nečija očekivanja (prvenstveno vlastita!) , ali smo napunile Onaj Lijevi Džep svim onim stvarima koje možda i ne možemo okačiti na zid, opipati, ali nam ih nitko ne može oduzeti, a daleko su najvrjednije. Čini Vam se da ima previše ovih ‘možda’? Jedno je sigurno, prijateljstva nam ostaju-zauvijek!! Nije li to smisao svega? Nije li to najveća pobjeda koju smo mogle ostvariti? Vrijedilo je, definitivno. ❤

”Mi još sanjamo zemlje daleke…”

Ekipa koja me dočekala na početku životne avanture

Izazov smo prihvatile…

I vrlo brzo pokazale što znamo! 🙂

”Mi još želimo preplivati more…”

Dokaz da i žene zakucavaju 😀

JelA i MihA štucne 😀

Onda samo ostale prepuštene same sebi

”Neke su se već i udale…”

”Za ona dobra stara vremena…”

”Svemu dođe kraj? Svemu oproštaj?” Ne baš svemu, ne prijateljstvu. ❤

Smijeh je sastavni dio treninga 😀

I to elegantno 😀

”MI još sanjamo azurne zore…”

Cure na državnom!!

Doživljaji su različiti, ali svi imaju istu okosnicu. Ana je svojevremeno nosila desetku na leđima. Opravdala ju je u svakom smislu! Klub je za nju predstavljao, kao i za većinu nas više od igre, način života:

”Klub, dvorana, košarka. Radost, smijeh, prijateljstvo. Prisjetivši se sada naših najboljih dana ne znam stvarno odakle sam crpila energiju za treninge, ali mi se niikada nije dogodilo da mi se ne da ići, upravo suprotno, stvarno mi je najbolja odluka bila doći na prvi trening u 3. osnovne. 🙂 U dvorani sam upoznala najbolje prijateljice, naučila se da stvari baš i nisu uvijek poštene, ali da život ide dalje i postoji sljedeća utakmica. Nadam se da će biti i novih klinaca i netko uporan kao Ćafta da održe ŽKK Županju.”

P.S. Posebno HVALA našem Treneru, osobi koja nas je okupila, zadržala, ali i puno važnije, od nas stvorila ekipu, prije svega – Robertu Hermanu.

Vječni pobjednik – Dražen.

Kako sam došla u Zagreb, skoro svaki dan, iznova se divim nečemu, kraj čega prolazim. Da Vam pojasnim… Na putu do faksa, sretnem sliku i riječi koje govore o njemu… Inače nemam uzor, ali ako bi baš nekome morala odgovoriti na to pitanje, možda bi se kraaatko dvoumila i rekla- Dražen Petrović. Mislim da je svima jasno. Također bih rekla da ne postoje riječi koje njega mogu opisati.. On je neka sfera više, iznad. Od malih nogu sam znala za Dražena Petrovića, ali tek s vremenom sam saznala tko je on bio, zapravo. Uvijek mi je bilo i više nego zanimljivo, kako je bio više od odličnog košarkaša, čovjek kojega su svi voljeli, ali iz istih razloga i iznimno cijenili! Riječi najvećih u košarci, ikad, su rekle svoje. Odlučila sam, za promjenu, napraviti intervju s tetom koja radi u Draženovom muzeju. Teta se zove Aleksandra i iznimno je draga. 🙂 Što Aleksandra misli o Draženu, tko sve posjećuje muzej, kako na Dražena gledaju čelnici svjetskog sporta, pročitajte u tekstu…

1. Otkud inicijativa za otvaranje Muzeja?

Osnivanje muzeja potaknuto je činjenicom da je tijekom svih godina Mirogoj postao mjesto hodočašća brojnih štovatelja, obožavatelja, turista, školskih grupa… Ideju osnivanja muzeja podržale su sve krovne institucije. Osnivač muzeja je Zaklada Dražen Petrović, a ključnu ulogu u osnivanju imala je Draženova majka, Biserka Petrović. Tijekom „nastanka“ muzeja – dokumentacija, uređenje prostora, osmišljavanje stalnog postava – veliku pomoć bez koje bi sve bilo teško realizirati pružili su grad Zagreb i Vlada RH.

2. Koji su izvori financiranja?

Zaklada Dražen Petrović kao osnivač redovitu djelatnost muzeja financira kroz ulaznice i prodaju suvenira, te kroz danas sve malobrojnije donacije. Treba svakako istaknuti da značajnu ulogu u realizaciji godišnjeg programa muzeja (izložbeni, edukativni te brojni drugi dijelovi programa) ima financijska potpora grada Zagreba, Ministarstva kulture, te Turističke zajednice grada Zagreba.

3. Posjećuju li poznate osobe Muzej često?

Brojna su značajna imena iz društvenog, gospodarskog, političkog i naravno sportskog života posjetila muzej tijekom proteklih pet godina, od kada je muzej otvoren. Teško je i možda nezahvalno u brojnim imenima neka izdvojiti, ali svakako treba istaknuti Juan Antonio Samaranch, nekadašnji predsjednik MOO, te današnjeg predsjednika MOO Jacques Rogge. Ne treba posebno isticati da su muzej posjetili brojni sportaši, iz različitih sportova, momčadskih i individualnih. Teško je ponavljam izdvojiti neke od njih, ali osim brojnih Draženovih suigrača poput cjelokupne reprezentacije Hrvatske s Olimpijskih igara u Barceloni, od mlađih sportaša u muzeju su bili primjerice Sandra Perković, Filip Ude, Gordan Kožulj, zlatni veslači iz Londona (Damir Martin, David Šain, Martin i Valent Sinković), nogometna reprezentacija s tadašnjim izbornikom Bilićem, Medveščak i brojni drugi. Brojni su naravno i poznati gosti iz inozemstva i tu se može istaknuti KK Tel Aviv, Montepaschi, Barcelona…

Srebrna medalja s OI iz Barcelone

4. Je li Vam nečiji dojam nakon posjete ostao posebno u sjećanju?

Brojni su oni koji su poznavali Dražena ili se s njim susreli na sportskom terenu, te u muzej dolaze s određenim sjećanjima vezanim uz Dražena, pa je njihov posjet uvijek popraćen emocijama. Ukoliko je riječ o mlađim generacijama, koje ga nisu mogle upoznati i gledati uživo na utakmicama, nevjerojatna je fascinacija s njegovim likom i djelom. Većini njih on je sportski, ali i životni uzor.

5. Postoji anegdota s Juan A. Samaranchom, možete li ju ukratko prepričati za one koji ju nisu čuli?

Prilikom svog posjeta muzeju g. Samaranch izrazio je želju da službenu značku MOO sa svog kaputa ostavi/odloži uz najviše priznanje MOO – Olympic Order koje je izloženo u stalnom postavu. Tom prilikom je svim prisutnima rekao kako će Dražen za njega uvijek ostati najveći sportaš svijeta svih vremena.

Značka koju je ostavio Juan Antonio Samaranch

6. S kakvim dojmovima ljudi odlaze, općenito? Kakve su reakcije klinaca (nakon odgledanog dokumentarca kojeg puštate?

Učenici osnovnih i srednjih škola, kao i djeca vrtićke dobi su uz turiste naši najbrojniji posjetitelji tijekom godine. Svaki puta se iznova iznenadimo koliko mladi posjetitelji znaju o Draženu, te s kolikim interesom sudjeluju u vodstvu. Nakon obilaska muzeja i gledanja desetominutnog filma koji im se prikazuje nakon obilaska vrlo su česta njihova pitanja. A zanima ih sve. Od toga s koliko je godina Dražen počeo trenirati, koliko često i koliko dugo je trenirao, kakve su mu bile ocijene, koji mu je bio najdraži predmet, glazba koju je volio, da li je imao curu… sve do onih sportskih npr. koliko je najviše koševa zabio, da li je zakucavao, tko mu je bio najdraži suigrač ili protivnik, protiv kojeg kluba je volio igrati, koja mu je najdraža utakmica, te brojna druga pitanja. Posjet muzeju na njih djeluje izrazito motivirajuće, a velik broj njih nakon posjeta sa školom muzej posjete i individualno. Treba svakako istaknuti da uz mlade posjetitelje u velikom broju u muzej dolaze i oni koji su pratili utakmice. Tada je posjet dodatno ispunjen emocijama potaknutim sjećanjima na Dražena. Njihova sjećanja i emocije barem dijelom su dostupni/vidljivi u knjizi dojmova.

Dio dokumentarca koji se pušta u Muzeju:

7. Jeste li osobno poznavali Dražena?

Ne, nisam ga imala prilike upoznati u živo, ali sam zahvaljujući brojnim posjetiteljima koji su ga imali priliku susresti ili upoznati, kao i kroz razgovore s njegovim prijateljima i poznanicima barem dijelom uspjela steći dojam o tome kakva je osoba bio. O tome kakav je sportaš bio svjedoče naravno činjenice. 🙂

8. Po forumima možemo pročitati komentare da je Dražen zapravo bio sebičan, ali ta njegova strana nije prikazana u medijima?

Dražena nisam osobno poznavala, a kroz susrete s posjetiteljima tijekom pet godina koliko radim u muzeju mogu reći da su iskustva upravo suprotna. Ni jednom nisam čula sličnu primjedbu ili komentar. Ono što se često ističe, uz njegovu predanost radu i upornost je razumijevanje i čovječnost. Pretpostavljam da je tu riječ o sebičnosti u nekom sportskom smislu s obzirom da se nerijetko može pročitati kako je Dražen imao običaj zadati si određeni broj koševa kao cilj na utakmici.

Draženov spomenik ispred muzeja i KC Dražen Petrović

9. Reakcije nakon dokumentarca Once brothers su bile prilično žestoke… Kakvo je Vaše mišljenje o dokumentarcu?

Da, reakcije su bile burne. Ukoliko se gleda na globalnoj razini zabilježen je nevjerojatan interes, što u principu i ne čudi. Ako govorimo o Hrvatskoj reakcije na filmu su bile bez iznimke pozitivne. Ono što je izazvalo određena negodovanja kod dijela ljudi bio je politički kontekst. Smatram da je dobro da je film napravljen, pogotovo što je napravljen od strane NBA jer je imao odjek u cijelom svijetu o čemu svjedoče i pitanja brojnih posjetitelja muzeja, s raznih strana svijeta. Kroz kontakt s posjetiteljima muzeja iz inozemstva mogu reći da ih je film prvenstveno podsjetio, a one mlađe tek upoznao i zainteresirao, na iznimno jaku ligu bivše Jugoslavije, vremena kada su naši košarkaši bili u vrhu svjetske košarke i čiji je vrhunac za Hrvatsku bila Barcelona. Posjetitelji iz inozemstva, SAD-a, Španjolske, Grčke, Izraela, Turske i brojnih drugih zemalja kroz film su gledali košarku. Politička pitanja za njih nisu ključna u filmu, ne stoga što banaliziraju situaciju devedesetih godina na ovim prostorima, već jednostavno stoga što filmu pristupaju neopterećeni situacijom tog vremena na području bivše Jugoslavije. To vrijeme, te cjelokupna situacija, međudržavni i etnički odnos većini njih su relativno nejasni.

Umirovljeni dres Dražena Petrovića

Osvojio je sve što se osvojiti može, a najčešće pamtimo medalju srebrnog sjaja, protiv Dream Teama.. Naša priča je imala najljepši mogući kraj, finale protiv najboljih ikad, Pippen, Johnson.. Zvuči kao san? U tom trenutku smo bili na vrhu svijeta. Amerikanci su bili nesavladivi, priča za sebe. San je ostvaren.

Već tada su mi stvari bile jasne, upravo zbog toga su ga voljeli, vole i voljeti će ljudi diljem svijeta, a mi ćemo se uvijek ponositi jer imamo tu čast reći da je naš. Nadimak koji je dobio, je zaslužen u svakom smislu te riječi, u košarci je uživao, a istu je pretvorio u umjetnost, košarkaški Mozart 🙂 Ovakvu osobu tešku je opisati riječima, riječima koje bi bile dovoljne da prikažu njegovu veličinu na pravi način… Kako je on bio ponosan na Hrvatsku, te ju promovirao u svakoj situaciji koja je to i najmanje dopuštala, tako smo mi danas ponosni na njega, prisjećajući ga se kao jednog od najvećih Hrvata, svih vremena, najmanje je što možemo učiniti. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut je pod krov dvorane New Jersey Netsa, otkad sam u Zagrebu, često boravim u njegovoj dvorani, u pravilu, nema utakmice, na kojoj ne zapazim dres s njegovim imenom…

Možemo se samo pitati gdje bi mu bio kraj?
Čudesno, lijepo, neobjašnjivo?
Čarobnjak i čarolija.
Dražen, koš i lopta.

P.S. Hvala ti Kapetane, po ne znam koji put, a još uvijek nedovoljno…

”To je sportsko novinarstvo, bili žena ili muškarac, zaboravite na slobodne vikende i blagdane.”

Kristina Dominković novinarka je Sportskih novosti i Jutarnjeg lista. U Sportske novosti stigla je 2005. s još 10 kolega s faksa, a danas je tamo gotovo 8 godina. Mnogi imaju predrasude prema ženama u sportu, pa tako i u sportskom novinarstvu. Ova uspješna mlada novinarska iz godine u godinu ruši sve predrasude i dokazuje suprotno – da je i ženama mjesto u sportskoj redakciji! Kako taj svijet izgleda iz Kristininih očiju, što misli o Nevenu Bertičeviću, politici u sportu, pročitajte u intervjuu…

1. Kako je započela tvoja novinarska karijera?

Na drugom semestru imali smo seminare kod profesora dr. Marka Sapunara. Jedna kolegica je imala temu “Sportsko novinarstvo”, pozvala tadašnjeg urednika deska Sportskih novosti, Bojana Vineka, nas 10-ak mu je postavilo neka pitanja, pretpostavljam da mu se učinilo da nešto znamo o sportu i pozvao nas je da dođemo posjetiti jednom SN. I “jednom” se i dogodilo. U proljeće 2005. Moje društvo od 10 “posjetitelja” se jedno po jedno raspadalo, a ja sam eto jedina ostala. Gotovo 8 godina…

EPH – Kristinina medijska kuća

2. Kako su te kolege prihvatile?

Kad si praktički klinac i dođeš u firmu u kojoj se radi “sto na sat”, gotovo da te nitko ni ne primjećuje. Ti si samo još jedan od prolaznih studenata, potencijalnih donosača kave. Ali, na krivu su se namjerili, pa…

3. Koga od sportskih novinara najviše cijeniš?

Uh, teško pitanje. Često su me znali pitati “je li ti Neven Bertičević uzor, neke tvoje rečenice su njegov stil”. No,Nevena ni najbolji kopirni aparat ne bi uspio preslikati. On je apsolutno čudo. Sjajan pisac, strašno zabavna osoba, ali i ponekad strašno teška. Kažu “svi veliki su teški…” S druge strane, moja velika novinarska prijateljica, i rekla bih “redakcijska majka” je Ivanka Ožbolt. To je žena koja je 40-ak godina pisala vjerojatno najčistije sportsko novinarstvo u nas. Takvih više nema.

4. Kakvo mišljenje imaš o politici u sportu?

Moj veliki plan je bio pobjeći u sportsko novinarstvo da ne moram imati posla s politikom, no plan mi je propao. Nema tu puno priče osim da današnja politika nije puno napravila za sport. Pa kako god se oni zvali. Lijevi ili desni, nije bitno. Ako Srbija i neke druge susjedne zemlje mogu za svoje sportske legende osigurati kakve – takve mirovine, onda bi to Hrvatska – morala.

5. Aktualna je situacija Balić, što misliš o tome?

Ivano je veliki igrač, ludo zanimljiv čovjek, za novinare sjajan sugovornik (kad mu se priča), ali i kao i svi najveći sportaši-zeznut. Žao mi je što nije bio frajer u kolovozu nakon Olimpijskih igara i rekao “hvala Vam, meni je dosta”, nego dopustio da mu neki drugi, neusporedivo manji od njega kažu “zbogom”. A znao je da će se sve ovo dogoditi. Svi su znali. Ali, Balić je takav. I na terenu i izvan njega. Kad mu se da onda je najbriljantniji na svijetu, kad mu se ne da onda ga ne dirajte.

6. Na koji način je moguće da hrvatski sport napreduje? Koje su najveće prepreke i kako ih se riješiti?

Sve dok će zbog i najmanje nesuglasice u jednom klubu ti nezadovoljni otvarati svoj klub, a time stjecati pravo na dio financijskih kolača, ne bude nam dobro. U većini sportova primjerice Grad Zagreb ima previše klubova. U nekim pojedinačnim dolazite do situacije da svaka obitelj od sportaša ima svoj klub. Umjesto da se ujedine, svako dobiva sve
manje zalogaja.

7. Žene u sportskoj redakciji nisu prečesta pojava, je li ti to više pomoglo ili odmoglo u poslu?

U mojoj redakciji imamo urednicu deska, prvi zamjenik je žena, slovensko izdanje ima urednicu, a tu je i lektorica. To je opet mali postotak naspram muškaraca, ali držimo se. Nisam sigurna da mi je to što sam žena pomoglo, ali niti odmoglo. Pomogao je jedino veliki rad. Kažu da novinari žive od velike priče do velike priče, oni sportski i – od velikog natjecanja do velikog natjecanja. Možda tu i ima istine, jer tako je sve nekako lakše. Jer, kad većina kaže “uh, kad će taj petak”, mi taj petak tek krećemo na pravi posao i maštamo “kad će taj ponedjeljak”. To je sportsko novinarstvo, bili žena ili muškarac, zaboravite na vikende i blagdane. Oni su vaši.

Sportska redakcija

8. Koje sve sportove pratiš?

Atletika, gimnastika, klizanje i rukomet. Sve ostale pišem po potrebi. Svi bi trebali znati bar osnovu svakog sporta. Nikada ne znate kad ćete morati razgovarati s nekim sportašem.

9. Koji sport je najzahtjevniji za izvještavanje? Koliko je atletika zahtjevna?

Ništa nije teško izvještavati, ali neke sportove je teško pratiti na natjecanju. Primjerice, gimnastika i atletika su dosta zahtjevni budući da imaju puno disciplina. Ali i to se “preživi”. Ako nešto volite, ništa nije teško.

10. Smatraš li da je ženski sport dovoljno cijenjen?

Nije, ali mislim da se situacija polagano popravlja.

11. Koji je tvoj najdraži sportaš?

Usain Bolt. Odličan za navijače, odličan za novinare, najbolji svih vremena u svom poslu, a to je i više nego dovoljno.

Kristinin članak u Sportskim novostima

12. Koji uspjeh hrvatskog sporta smatraš najvećim?

Bazične olimpijske medalje – Duje Draganja (Atena), Filip Ude (Peking), Blanka Vlašić (Peking) i Sandra Perković (London).

13. Možeš li izdvojiti neki intervju, koji ti je posebno ostao u sjećanju?

Intervju s bivšim kineskim gimnastičarom Li Ningom. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. osvojio je 6 medalja. Prije nekoliko godina je posjetio Zagreb sasvim slučajno, došao je bez fotoaparata, a htio se slikati pored kako je rekao “njemu najdraže dvorane” Doma sportova. Tu je 80-ih osvojio 6 medalja na Svjetskom kupu. Hrvatski gimnastički izbornik me nazvao, ni on pored sebe nije imao fotoaparat i pitao za uslugu. Naravno, za uzvrat smo dobili intervju s legendom gimnastike, a danas multimilijunašem koji je jedna od najskromnijih sportskih zvijezda koje sam upoznala..

14. Postoji li neka anegdota koju bi izdvojila?

Moje prvo klizačko natjecanje, zbunjeno u mix zoni čekam jednu klizačicu da mi da izjavu, debelo sam probila rok, nervoza raste, a prilazi mi mirno legendarni Žarko Susić i pita “što radiš tu”? Kažem da čekam izjavu, a on se nasmije i kaže “zar ti kad odeš na koncert Olivera Dragojevića nakon nastupa čekaš i pitaš gospodine Dragojević kako ste vi danas otpjevali”? Žarko nikada nije bio pobornik izjava, uvijek je smatrao da su novinari ti koji moraju biti toliko obrazovani da sami znaju javnosti prenijeti što se na borilištu dogodilo. Danas je u Hrvatskoj teško naći takve sportske tekstove,urednici uvijek traže živu riječ, no, bar mi ostaje da se svaki put kad čekam u mix zoni sjetim Olivera Dragojevića… I Žarka.

Županja – gradić koji piše sportsku povijest …

Za mnoge stanovnike Hrvatske, ljubitelje sporta, ali i sportaše nepoznat je podatak da je mali gradić na istoku Slavonije, Županja, kolijevka nogometa i tenisa!

Naime, još 1880. godine, plodno slavonsko područje, bogato stoljetnim hrastovim šumama privuklo je Engleze u ove krajeve. Iste godine izgrađena je tvornica tanina, čiji je vlasnik bio Fred Hepburn. Engleski tvorničari sa sobom su donijeli i nogometnu loptu, a vrijeme su kratili igrajući nogomet, prvi put na ovim prostorima, čime su Županji dali čast da ostane zapisana u leksikonima koji govore o hrvatskom sportu. Osim dotičnih, u igri su sudjelovali radnici i ostali stanovnici.

Lopta se danas nalazi u prostorijama HNS-a

Fred Hepburn ženi Županjku Katarinu Horvatović ( spominjana i kao Katy Hepburn), koja 1946. godine zemljište daruje nogometnom klubu Graničar, a koji je ujedno i najstariji županjski klub. Danas je NK Graničar trećeligaš, na čijem stadionu se nerijetko odigravaju humanitarne utakmice, a čiji su gosti najveći u ovom sportu – Zvonimir Boban, Igor Cvitanović, Davor Šuker, Igor Štimac … Spomenik prvoj nogometnoj lopti u Hrvatskoj nalazio se na županjskom trgu, ali je u domovinskom ratu oštećen. Proslavom 130. godišnjice ovog događaja, tadašnji predsjednik, Vlatko Marković, na upriličenoj svečanosti, obećao je izgradnju novog spomenika, kojeg Županja, ali i hrvatski sport svakako zaslužuju, ali isti do danas nije izgrađen!

Spomen stadion prve nogometne lopte u Hrvatskoj

Unatoč raznim pokušajima osporavanja ovog povijesnog događaja, za to postoje materijalni dokazi, pa je tako i dan danas prva lopta, koju su Englezi donijeli prisutna u prostorijama HNS-a. Ipak, opće je prihvaćeno da je ovo najstariji spomen nogometa u Hrvatskoj, ali i Jugoslaviji.

Tko su bile preteče Ive Majoli i Gorana Ivaniševića?

Osim igrajući nogomet, svoje slobodno vrijeme Englezi su provodili na jahanju, mačevanju, ali i igranju tenis. Iako nije poznato kako je izgledala loptica kojom su igrali, reket je bio neobičnog četvrtastog oblika, koji i danas možemo naći u mnoštvo muzejskih eksponata kao nepobitan dokaz igranja tenisa na ovim prostorima. Teniski klub Županja nalazi se odmah pokraj Spomen stadiona prvoj nogometnoj lopti, i njegovih pomoćnih igrališta, čime čine sportski kompleks. Danas Županja broji 8 vanjskih terena, za koje se preko ljeta traži termin više, koji vrve djecom, odraslima, ženama i muškarcima… U izgradnji je trenutno i ‘balon teren’, čime bi grad ostvario dugogodišnju želju i tendenciju, kako bi se tenis mogao igrati i zimi, a ovaj kompleks bi na taj način postao potpun.

Na terenima sam i ja ostavila neizbrojiv broj dana

Grad i danas živi sport, tako trenutno u njemu egzistira nekoliko klubova (osim tri nogometna i jednog teniskog), iz različitih sportova (košarkaški klub, rukometni klub, šahovski klub, tae kwon do klub, pikado klub…), čiji natjecatelji ostvaruju prepoznate rezultate, a grad na taj način dobiva neprocjenjivo bogatstvo. Ovi događaji su značajni, kako za Županju, tako i za hrvatski sport uopće!

Čežnja za danima ponosa i slave, nekad… Gdje je nestala hrvatska košarka, danas?!

Razdoblje od 1985. do 1991. godine bilo je doba hrvatske košarke, čak pet naslova Europe osvojili su hrvatski klubovi – Cibona i splitska Jugoplastika. Kao kruna tog razdoblja došla je medalja iz Barcelone, medalja koja je napravila ponosnim svakog Hrvata… Bile su to godine kada je Hrvatska živjela košarku. Od tog vremena prošlo je nešto više od 20 godina…

Umirovljeni dresovi u Draženovom domu

Realnost hrvatske košarke danas je poražavajuća… Split je u procesu spašavanja, procesu privatizacije, Cibona koja tu i tamo zabljesne, ali ne daje nikakav konkretan rezultat, institucija, zagrebački div, muči se sad već godinama kako bi se izvukla iz dugova, Zagreb je ni tu, ni tamo, kao i zadarski ponos… Jedina svijetla točka, donekle je Cedevita. Klub kojem se uporno pokušava osporiti uspješan i kvalitetan rad, jer je ‘umjetno stvoren’. Klub koji jedini ostvaruje europske pobjede, koji igra kvalitetnu košarku, ali čiji su uspjesi daleko od gore navedenih.

Dvoboj igrača Cedevite i Cibone

Nekad su Europom, a i svijetom harali Dražen, Dino, Toni, Krešo… Danas su tu neki novi klinci, Hezonja, Mavra, Krušlin,  predvođeni Šarićem. Bilo je onih koje su uspoređivali s Draženom, posljednji je bio Roko Ukić. Ispostavilo se na kraju da su usporedbe ipak bila pogrešne. Trenutno se čini da je Dario Šarić na dobrom putu da postane veliki. Dečko je to koji je osvojio već sad dosta, ali što je najvažnije, pokazuje da ima vruće srce i hladnu glavu, uz sav talent koji posjeduje. Otkad je prešao u Cibonu, osjeća se da publika pozdravlja svaki Darijev potez, pogotovo one promišljene, koji podsjećaju na poteze velikih s puno iskustva, a Dario je tek počeo svoj put… Put koji ima ogromnu perspektivu. Čini se da je moguće ponavljanje vremena kad je Draženov dom, Jazine ili Gripe mogao napuniti i samo jedan igrač, a sve dvorane punila je košarka koja se tada igrala, a po kojoj je Hrvatska bila poznata u svjetskim razmjerima. Ovako izgleda atmosfera na utakmici danas:

 

 

 

Pitam se, iz dana u dan, a vjerujem i Vi… Što ili tko je doveo do ovog stanja? Ne mirim se s riječima da je sve jednostavno propalo. Istina je da je puno, užasno puno potrebno da se dostigne vrh, a samo tren da se dotakne dno. Međutim, moraju postojati krivci za doslovan raspad sistema. Kako objasniti činjenicu da klinci osvajaju medalje na natjecanjima i da su konstantno pri vrhu, a da seniorska reprezentacija ne daje nikakva rezultate… Gdje nestaje sav taj talent? Vjerojatno u nedovoljno kvalitetnom radu, između ostalog. Gospodo, zapitajte se!! Izvjesno je da će neki od navedenih klinaca povući reprezentaciju na pravi put, put po kojem je hrvatska košarka poznata! Nemojte i to upropastiti.

”Cibonu sam volio, Dražena nisam prebolio, u mome srcu on je bog…”

Gledam utakmicu Cedevita-Split. Cedevite koja ima kapital, Cedevite koja ima strategiju. S druge strane Split koji je od košarkaškog giganta dotakao samo dno, koji  danas uspješno privodi kraju proces preoblikovanja, a koji ima mladost kojoj želje, volje i talenta ne fali. Split je danas, pametno sastavljen od splitskih talenata, kojih Splitu nikad nije nedostajalo i od iskusnih, provjerenih igrača – Mimice, Subotića, a prije svega Nikole Vujčića. Vujčić je ujedno i sportski direktor.

“Da bi jedan klub mogao biti veliki prvak mora imati sveto sportsko trojstvo: odličnu momčad, odličnog trenera i odlučnu upravu!”, rekao je svojevremeno Branko Radović. Meni se čini da je od svih naših klubova danas, osim Cedevite, koja je navedena kao dobar primjer, jedino Split na pravom putu trenutačno. Split gradi momčad koju će kroz koju godinu svi respektirati, imaju trenera koji zna što radi, a  uprava dokazuje svakim danom neophodnu odlučnost.

Dario Šarić

Za sada možemo ubaciti u video poneke kazete koje smo sačuvali, uživati u genijalnostima pojedinaca poput Šarića i prisjetiti se dana kada se živjelo za derbi, kada je svaka utakmica punila dvorane, a kada je pobjeđivala košarka, kada je pobjeđivao sport! I nadati se povratku dana ponosa i slava, što prije…

Ovako je izgleda atmosfera prije nekoliko godina: